Na lisabonskom aerodromu gužva.Tražim svoj let i srećna sam što moja kompanija nije u štrajku. Nadam se da će ručni prtljag uspeti da se uklopi u propisane dimenzije. Vruće mi je. Malo zbog toga što sam navukla na sebe džemper da smanjim prtljag, malo zbog toga što čekam da vidim da li se dimenzije njegove uklapaju u propisana pravila, a malo ću možda i temperaturu da dobijem.
Gledam ljude. Kako li im polazi za rukom da im ručni prtljag bude tako majušni? Kako li je moj cimer Aca uspeo da ponese priključak za struju u narodu poznatijeg "lopova"? Na Majorku?! Na 10 meseci?!?!?! A ja jedva strpam garderobu, lančiće, šnalice, puder, krejon, sendvič, štikle, starke (pošto starke sa štiklama nemam u svom cipelarniku).
Nešto manje od mojih bluza i suknjica fleksibilne su fascikle...papirologija neka draga sa razmene koja se dan ranije završila. Mape, porukice, blokčić...
Nedelju dana bila sam u Vizeu, mestu za koje sam prvi put čula kada sam videla poziv na fejsbuku za participante na Erasmus+ razmeni vezanoj za neformalnu edukaciju. Prvog dana nakon što sam stigla, odmah su nas odveli u restoran na večeru i upoznah društvo iz Italije, Španije i Portugala. Prijatna, domaćinska atmosfera i druželjubiva gazdarica, činili su ovaj restoran vrlo dragim mestom naših budućih obroka. Samo su tamburaši falili da se osećam kao kod kuće, mislim to...kao u kafani.
Spontana svirka |
Kao po običaju na ovakvim dogadjajima, igrali smo igrice, upoznavali se kroz njih, diskutovali u grupama o tome na čemu bi još moglo da se poradi na budućim Erasmus+ projektima, a moj omiljeni deo bio je izrada promo videa i fotki i ujedno i upoznavanje ovog mesta u manje-više centralnom Portugalu.
Timski rad |
"Life is too short to drink bad wines", izjavila je moja cimerka dok smo degusitrali specijalitete na portugalskoj večeri.
Pitam se da li je loša vina u Portugalu uopšte i moguće naći. A možda smo samo imali dobre vodiče...
Božićna atmosfera davala je gradiću popriličnu dozu šarma. Na jednom od božićnih marketa, sa mini kućicama od drveta sa slatkišima i ukrasima, probala sam tradicionalno piće ginjinha, liker od višnje. Taman kad sam htela da zafrljačim ambalažu, jedan od organizatora mi je rekao da je pojedem. Mini čokoladna šoljica krckala je pod mojim zubima, zajedno s decembrom pod stopalima. Dakle, te jestive, lepe ambalaže nisu samo deo kreativnih fejsbuk stranica? Mmm...
Bacalhau a bras je jedno od tipičnih jela koje sam probala ovde. Riba, krompir i pavlaka. Nije loše, mada su se prisutni Portugalci hvalili kako njihove bake to bolje prave. U spisak svojih mini podviga dodala bih degustaciju raka. Nije da ranije nisam imala prilike, ali sad sam se prvi put usudila. Preživeh...za razliku od njega.
Bacalhau a bras |
Nakon nedelju hladnjikavih, radnih, zanimljivih dana ugrabila sam priliku da tri sata provedem u Portu. Štaviše u Portu u sred zalaska sunca. Rozikasto-plavo nebo sa Suncem koje se slivalo negde iza mostova prizor je pred kojim nismo mogli da prestanemo da škljocamo aparatom.
Pastel de nata i čaša slatkog belog Porta, imenjaka grada u tečnom obliku od groždja, i već smo se krivudavim ulicama (zbog arhitekture, ne zbog vina), kroz lepo dekorisane zgrade i božićna svetla vraćali na autobusku stanicu.
Da. Složila bih se da je Porto s pravom u samom vrhu "must visit" gradova na mnogim listama, ako ne vara ovaj prvi utisak od tri prohujala sata u njemu.
Poslednja stanica na ovom putovanju bio mi je Lisabon i susret sa nekim dragim ljudima. Ovakvi dogadjaji doneli su mi lepe zalihe prijateljstva letos, dok sam sa BESTovcima uživala i radila. I što više trošim ta prijateljstva, ona su sve veća...
Tek što sam izašla iz "hope to meet you soon" zagrljaja" uletela sam u one radosnije "nice to see you again!"
Mnogo kaldrme rasporedjene po ulicama. Mnogo ulica rasporedjenih po gradu. Deluju kao da je svako imao slobodu da uzme svoj sokak i povuče ga na koju stranu želi. Broj pravih uglova na tlu sveden je na minimum.
S jedne strane oronule zgrade koje se renoviraju i tramvaji, koji daju tako retro izgled ovom gradu, a s druge mnogo zidova išaranih grafitima, koje krase njegovu urbanu stranu. Fino se dopunjuju ova dva stila.
Urbana... |
...i retro strana Lisabona |
Ono što se nikako fino ne dopunjuje je slika prebivališta beskućnika i mercedes parkiran pored. Nije mi se baš uklapalo u standarde/priče o standardima EU-a.
"To je njihov izbor. Vlada pokušava da pomogne, ali neki jednostavno ne žele. U mom gradu jedan čovek živi tako i priča kako on noću mora da ostane budan da štiti grad, kako je on čuvar grada" objašnjavao mi je drug.
Jedna prolaznica ponadala se da sam ja socijalna radnica. S obzirom da mi je portugalski na nivou A(-1), moj drug, vodič, prevodilac joj je objasnio da nisam.
Onda još jedan vidikovac i prostrani pogled.
I već me umesto pozdrava pitali kad ću opet doći...